......Jednom davno, postojalo je jedno ostrvo gdje su zivjeli ovi osjecaji: Sreća, Tuga, Znanje, i monoga druga izmedju kojih je bila i Ljubav. Jednog dana objavljeno je da ce ostrvo osijecaja biti potopljeno, tako da su se svi oni ukrcali na camce i otisli.... Ljubav je bila jdina koja je ostala. Zeljela je istrajati sve do posljednjeg trenutka... Ljubav je rekla bogatstvu: «Mozes li me povesti sa sobom»? Bogatstvo je odgovorilo: «Ne, ne mogu. Imam mnogo zlata i srebra». Kad je ostrvo bilo skoro potopljeno pored Ljubavi je prolazilo Bogatstvo u velikom camcu. Reklo je samo za tebe ovdje nema mijesta. Ljubav je takodjer odlucila upitati sujetu, koja je isto prolazila u prekrasnom camcu. «Sujeto, molim te, pomozi mi.», a sujeta je odgovorila: «Ne, ne mogu ti pomoci, sva si prljava. Uprljat ces mi camac». I tuga je bila u blizini pa je Ljubav upita za pomoc: «Tugo, povezi me sa sobom.»,» O Ljubavi i ja sam toliko tuzna i potrebno mi je da neko vrijeme provedem sama...»i Sreca je prosla pored ljubavi ali bila je toliko ushicena da nije cula kako Ljubav doziva ju u pomoc. Odjednom zacuo se glas «Dodji Ljubavi ja cu te povesti sa sobom», to je bila neka starica. Ljubav se osjecala tako blagoslovljenom da je i zaboravila upitati je kako se zove. Kada su stigli starica ode svojim putem...  Kad se Ljubav osjetila duznom upitala je Znanje takodjer staricu: «Tko je to bio?».»To je bilo vrijeme» odgovori joj Znanje. «Vrijeme?» ponovi Ljubav. «Ali zasto mi je Vrijeme pomoglo?». A na licu Znanja pojavi se dugok mudri osmijeh i odgovori: « SAMO ZATO STO JE VRIJEME JEDINO SPOSOBNO SPOZNATI KOLIKO JE LJUBAV VELICANSTVENA».......